"Mi smo vjerna Torcida iz Splita"
utemeljeni 1950-e
OD 1945. DO KRAJA ŠEZDESETIH
Nakon završetka drugoga svjetskoga rata interes za sport, a osobito nogomet, bio je u nekadašnjoj Jugoslaviji vrlo velik. Na zasadama starih klubova građanskog porijekla osnivani su novi klubovi (Dinamo, Crvena Zvezda, Partizan i drugi), koji su svojom kakvoćom brzo stali uz bok momčadima koje nisu promjenila svoja stara imena (Hajduk, Sarajevo). Sredinom stoljeća nogometna nadmetanja bila su vrlo uzbudljiva a neizvjesnost o tome koji će klub osvojiti titulu nerijetko se odgađala sve do posljednje utakmice. Tako je bilo i pretposljednjeg dana listopada 1950. kada se u Splitu igrala utakmica “Hajduka” i “Crvene zvezde” koja je odlučivala o naslovu nogometnog prvaka u tadašnjoj Jugoslaviji.Te godine nogomet je dobio novi zamah popularnosti s obzirom da je u Brazilu odigrano uzbudljivo Svjetsko prvenstvo, obilježeno kvalitetnom igrom, ali i temperamentim navijanjem tamošnje Torcide. Atraktivnom južnjačkom atmosferom na Marakani i drugim brazilskim stadionima osobito je bila impresionirana skupina navijača Hajduka studenata -u Zagrebu. Kako se približavala odsudna utakmica sa velikim rivalom “Crvenom zvezdom” u prvenstvu 1950. njihovo navijačko uzbuđenje sve je više raslo; u međusobnim razgovorima rodila se ideja po ugledu na brazilske navijače stvoriti Torcidu kao skupinu koja će organiziranim bučnim navijanjem nastojati pomoći splitskom timu da se okiti titulom prvaka. Inicijalnu jezgru te skupine činilo je 113 studenata i drugih mladih ljudi većinom Dalmatinaca, ali je među njima bilo i navijača Hajduka i iz drugih krajeva zemlje. U suradnji sa Sveučilišnim komitetom Narodne omladine Zagreba ta skupina organizirala je ekskurziju nekolio tisuća studenata i drugih navijača Hajduka iz tog grada na derbi u Split. Posljednji od nekoliko od nekoliko navijačkih vlakova pristiglih rano ujutro 29. listopada 1950. na splitski kolodvor dočekala je svirka limene glazbe JRM. Grad je bio na nogama, nestrpljivo očekujući početak utakmice. Veća skupina navijača otišla je u samu zoru pred hotel gdje su odsjeli igrači “Crvene zvezde”, izazivajući veliku buku sirenama, trubama, zvonima i drugim pomagalima. Zvona su prema iskazima svjedoka, potjecala iz bogomolja, odakle su uzimana “na revers”.Sljedećih nekoliko dana objavljeno je, na osobnu intervenciju Milovana đilasa, u beogradskom tisku nekoliko tekstova u kojima je osuđeno ponašanje Torcide i navijača Hajduka u vezi s tom utakmicom. U komentaru “tako ne treba navijati” objavljenom u Borbi 1. studenog 1950. piše kako su “pripadnici ove grupe unosili u navijanje toliko razularenosti, da se ono na momente pretvorilo u nekulturne i nepristojne ispade koji bi mogli ako se odmah u začetku ne spriječe, raspiriti mržnju između klubova”. Ti tekstovi izazvali su polemiku u javnosti. Tako je rukovodstvo “Hajduka” u svom priopćenju danom u vezi s tim napadima istaknulo: “Na utakmici u Splitu prvi put je jedna grupa simpatizera hajduka koja se nazvala Torcida organizirano nastupilan sa bodrenjem. To je jedinstven primjer u nas i bio je primljen sa simpatijama i od šireg kruga splitske publike. I mi smo pozdravili ta nastojanja naših prijatelja uvjereni da udruženi simpatizeri mogu više koristiti jednoj momčadi i međusobno se pravilno odgajati”. Uprava Hajduka ipak je izrazila stanovitu sumnju u vezi s izborom imena Torcida. Prema iskazu tadašnjeg potpredsjednika Hajduka i sekretara gradskog komiteta KPH Splita Jure Bilića, u to diba svemoćni Milovan đilas pozvao je s tim u vezi Izvršni odbor CK KPH i “tražio da se slučaj ispita”.(Reić, 1989). S tom zadaćom osnovana je tročlana partijska komisija. Epilog: Jure Bilić i tadašnji predsjednik Hajduka Ante Jurjević Baja partijski su kažnjeni ukorom i opomenom; kapetan Hajduka Frane Matošić je zbog (uzajamnog) koškanja i udaranja s igračem Zvezde brankom Stankovićem isključen iz Komunističke partije; neki pripadnici Torcide su pritvoreni i protiv njih je pokrenut postupak, itd. A sam Vjenceslav Žuvela je ne samo isključen iz KPJ nego i osuđen i na tri godine zatvora, da bi odlukom Višeg suda kazna bila smanjena na tri mjeseca. Žuvela svjedoči kako je, uz ostalo,bio optužen da je, protiv drugih studenata, na reveru nosio značku Torcide na kojoj je uz “T” stajalo i slovo “H”, što je od partijske komisije i organa gonjenja bilo protumačeno kao “Hrvatska Torcida”, premda se zapravo radilo o isticanju početnog slova imena kluba za kojeg su on i njegovi prijatelji na toj utakmici organizirano navijali.Naravno, politička osuda Torcide dovela je do obustajanja njezine aktivnosti. Onodobne političke i druge okolnosti nisu pružale povoljne uvjete za uvođenje novih organiziranih oblika navijanja. Ipak sljedećih desetljeća na utakmicama Hajduka često se navijalo upravo po modelu koji je naznačila Torcida, s tom razlikom što niz godina nije bilo moguće formalno uspostavljanje organizacije najvatrenijih navijača. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina interes za nogomet dodatno se povećao, između ostalog i zbog ubrzane urbanizacije koja je bitno mijenjala kulturne obrasce. Ponašanje nogometne publike u Splitu i onodobnoj Jugoslaviji bilo je uglavnom spontano i obilježeno reagiranjima na samu igru, te nastojanjima da se bodrenjem pripomogne svojoj momčadi. No prilikom važnijih utakmica na određenim sektorima stadiona okupljale su se manje skupine najbučnijih navijača. Tako je u prvoj polovici šezdesetih u Splitu djelovala skupina navijača koja je svoju privrženost Hajduku iskazivala na poseban način - lansiranjem raketa, paljenjem bengalskih vatri drugih vatrometnih sredstava bacanih često i na sam teren. I navijački izgredi uglavnom su spontano izbijali; osnovni uzrok ekscesnog ponašanja u to vrijeme bila su klupska rivalstva koja su ujedno simbolizirala mjesne i regionalne različitosti. U toj fazi zbivanja na terenu imala su odlučujući utjecaj na navijanje: pozdravljala se i slavila dobra igra i pobjeda vlastite momčadi a izražavalo negodovanje zbivanjima na terenu koji joj ne idu u prilog. U tom je razdoblju rijeđe dolazilo do fizičkog nasilja a od većih incidenata te vrste mogu se izdvojiti dva susreta “Hajduka” I “Sarajeva” u Splitu. Oba puta Sarajlije pobijedile “bijele” sa po 1-0. Prvi slučaj datira od 1. listopada 1961. kada je nakon utakmice napadnut sudac Aleksandar Škorić koji je poništio izjednačujući gol Vidoševića - po mišljenju Splićana neopravdano. Škorić je pretučen u domu a u gledalištu je došlo do vandalskih ispada (”Hajduk” je morao nakon toga tri utakmice odigrati u Šibeniku. Drugi put se incident ogromnih razmjera dogodio 11. rujna 1966. godine kad je masa navijača razočarana porazom “Hajduka” priredila masovnu tučnjavu i kad su demolirali dom, tribine, golove (Splićani su nakon toga selili za jednu utakmicu u Rijeku). Verbalni ekscesi izbijali su relativno često, i to uglavnom u obliku upućivanja uvreda igračima i navijačima suparničke momčadi , te sucu. Već tada se izražavalo navijanje kao zastrašivanje, usmjereno rušenju volje za pobjedom protivničkih igrača i navijača. Do otvorenog uzvikivanja slogana u vezi s nacijom, a pogotovo onih sa šovinističkim porukama dolazilo je iznimno rijetko. Uzroke tome, kako svjedoče stariji ljubitelji nogometa, treba tražiti u tadašnjem vjerovatno prevladavajućem političkom raspoloženju većine građana, ali i u izrazito strogom tretmanu takvih prekršaja od strane organa reda.
SEDAMDESETE GODINE
Početkom 70-ih manja skupina mladih najgorljivijih pristalica Hajduka počinje se kontinuirano okupljati na sredini istočnog stajanja stadiona u Splitu i s tog mjesta predvoditi bodrenje. Premda relativno malobrojni, pripadnici te skupine postupno šire novi moderniji način navijanja. Dok se u prvom razdoblju nije odveć ulagalo na navijačku ikonografiju, mladi navijači tijekom 70-ih uglavnom slijede južnjački način navijanja, specifičan po isticanju velikog broja klupskih zastava i transparenata (čime obilježavaju one dijelove tribina na kojima se skupljaju), velikim povorkama koje pod tim obilježjima marširaju gradom uoči i nakon važnih utakmica, itd. Uz to sve veći broj mladih navijača pokušava slijediti uzor navijača sa sjevera Europe, prije svega Engleza (nošenje navijačkih šalova, pjevanje pjesama, okupljanje u manjim skupinama, forsiranje tučnjava i drugih oblika nasilja, te drugo).
partizan - hajduk, 1971.Tako se uz skandiranja koja su prije prevladavala sve učestalije pjevaju klupske himne i druge navijačke pjesme s tekstovima koje sami smišljaju. Slično drugim skupinama najgorljivijih navijača, pripadnici skupine koja se okuplja na sredini istočnog stajanja “Starog placa” sve redovitije putuju na utakmice svog kluba u drugim gradovima. U drugoj polovici sedamdesetih, članovi jezgre budućih profiliranih navijačkih grupa počinju se sve češće sastajati i u dane kada se ne odigravaju utakmice, stvarajući osnovu novog stila življenja mladih. U Splitu se oni najčešće okupljaju na Rivi i u kavani “Dubrovnik”, koja postaje svojevrsni “stožer” ovdašnjih ultraša. Tijekom tih druženja raspredaju se priče o minulim i organiziraju nastupajuća gostovanja, dogovara nabava navijačke opreme, smišljaju pjesme i skandiranja, iniciraju tučnjave i drugi oblici nasilja, i slično. U tom razdoblju do najizrazitijih promjena dolazi u nasilju povodom nogometa. U ekscesima sudjeluje velik broj navijača uglavnom adolescenata, ali i onih starijih. Sukobi između simpatizera različitih klubova djelomično gube spontani karakter u korist, a ne na štetu poluorganiziranog nastojanja ekstremnih navijača da tučnjavama i drugim oblicima nasilja “izravnaju račune”. Tako se navijači osvećuju zbog batina koje je neki od njih dobio za vrijeme proteklog navijačkog putovanja, i to na jedan svojevrstan neselektivan način (neselektivna osveta), tj. bilo kojem navijaču momčadi koja gostuje u Splitu , s obzirom da do pravih krivaca uglavnom nije bilo moguće doći. Također iniciranjem ekscesa nastoji se sublimirati poraz svoga kluba: najžešći neredi izbijali su kada bi domaća momčad izgubila, a njezini navijači nakon utakmice masovno krenuli da iskale svoj bijes na simpatizerima gostujuće momčadi. Navijačko nasilje u tom desetljeću ima stanovit polusimbolički karakter, tj. ne ide se “do kraja” - nastoji se prije svega poniziti, a ne teže fizički ozlijediti suparničkog navijača. Do incidenata najčešće dolazi na ulicama i kolodvorima nakon završetka utakmice. No izbijale su tučnjave i na samom stadionu, poput one iznimno žestoke za vrijeme derbija između “Hajduka” i “Crvene Zvezde” u Splitu 1974., kada se nekoliko stotina vojnika, navijača beogradskog tima, sukobilo sa navijačima Hajduka, što je dovelo do većeg broja ozlijeđenih, a još teže posljedice bile su izbjegnute tako da je jedan major tadašnje JNA tek uz prijetnju pištoljem uspio evakuirati vojnike sa stadiona. S tim u vezi treba istaknuti da uz djelomičnu iznimku navijača Dinama pa i Veleža, zbog raširene fame o Splitu kao gradu s iznimno “opasnim” navijačima, civili - simpatizeri drugih timova sve do kraja sedamdesetih nisu u većem broju dolazili u Split, odnosno kolektivno navijali na “Starom placu”, dok su s druge strane hajdukovci pratili svoj klub po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Prvi relativno masovniji (oko tisuću partizanovaca) dolazak navijača nekog od beogradskih timova na utakmicu u grad pod Marjanom zbio se 1978. i tada su partizanovci brutalno istučeni tako da u dosta slijedećih godina nikoja beogradska momčad nije u Splitu imala brojnu podršku svojih navijača. I verbalno nasilje u to vrijeme ima ograničen karakter, s obzirom da se kolektivno uzvikivane provokacije uglavnom zadržavaju na vrijeđanjima tipa “TOVARI”, “CIGANI”, “PURGERI” i sličnima, uz rijetko eksplicitno uzvikivanje političkih parola. Stanovit otklon od tog trenda čine zbivanja u povodu nekih nogometnih susreta u raznim gradovima na samom početku sedamdesetih - razdoblja bremenita međunacionalnim i političkim tenzijama, u prvom redu sukobom hrvatskog “maspoka” i unitarističkih snaga. Primjerice drastičan primjer ekscesnog ponašanja zbio se 23. rujna 1970. u Splitu, nakon prekida utakmice “Hajduk”- “Beograd” pri rezultatu 2:2, izazvana u 52. minuti bacanjem nekog predmeta na suca Pavla Ristića iz Beograda. Susret je registriran sa 3:0 u korist “Beograda”, što je izazvalo masovne demonstracije u gradu, isticanje transparenta “NE DAMO REPREZENTATIVCE”, “ISTUPIMO IZ LIGE”, uzvikivanje političkih slogana (primjerice “HAJDUK-DINAMO, SAVKA-TRIPALO”) te bacanje automobila s beogradskim i drugim registracijama iz istočnih krajeva tadašnje Jugoslavije parkiranih na Rivi u more. Do raznih oblika navijačkih ekscesa dolazi između različitih skupina navijača, gotovo bez obzira na nacionalne pripadnosti. Krajem tog razdoblja od pedesetak mladih “hajdukovih” navijača koja je predstavljala hard-core ultraša s istočnog stajanja čini važan korak u profiliranju svoga grupnog indentiteta - osnivaju neformalnu skupinu, Nesvrstane, koje je osnovno obilježje bilo isticanje posebnosti novog navijačkog stila ponašanja. Uz to pripadnici te skupine na rukavima jeans jakni isticali su njezin znak, na kojem su uz slovo “N” i crveno-bijelo-plavu oznaku stajale su riječi “Patria nostra” (”Naša domovina”). Tijekom 1978. i 1979. oni su se sastajali u jednoj prostoriji (nazivali su je “šupom”) u užem središtu grada, na zidu koje je bila obješena hrvatska trobojnica. Ipak, osnovni grupni ritual činilo je prisustivanje utakmicama “Hajduka” u Splitu i putovanja na gostovanja. Upravo su pripadnici te skupine najaktivnije sudjelovali u nizu navijačkih incidenata krajem tog desetljeća, od kojih najdrastičnija bila je masovna tučnjava na utakmici “Sarajevo”-”Hajduk” u Sarajevu 19. lipnja 1979., koja je rezultirala velikim brojem ozlijeđenih.
POČETAK I DRUGA POLOVICA OSAMDESETIH
U trećem razdoblju, na ponašanje nogometnih navijača u Splitu i bivšoj Jugoslaviji, uz druge činitelje, dominantno utječe isticanje grupnih različitosti i rivalstva. Jezgre navijačkih skupina u tom razdoblju prerastaju u profilirane i članstvom vrlo brojne navijačke kolektive. Prvu modernu nogometnu navijačku skupinu u bivšoj Jugoslaviji osnivaju upravo mladi Hajdukovi navijači. Godine 1980. dolazi do pokušaja obnavljanja zbog smjene generacija nakratko obustavijene aktivnosti skupine Nesvrstanih. Nekoliko desetaka momaka koji su obnovili tu skupinu (Kule, Vele Baković, Gula, Stipe, Ušo, Trepča i ostali) ubrzo prihvaćaju novo ime “Torcida 1980″. Izborom toga imena oni su žeijeli naglasiti poštovanje prema Torcidi iz 1950. i ukupnoj tradiciji navijanja u Splitu, a u vezi s tim objelodaniti kako žele slijediti brazilski, tj. južnjački način navijanja. Uz to, osnivanjem skupine izvan institucionalnih društvenih okvira, oni su jasno iskazali svoje neprihvaćanje ključnih obrazaca, oblika funkcioniranja službenoga društva, koje je nastojalo U svakoj socijalnoj pori (pa tako i u sportu, U prvom redu nogometu) nametnuti hiperor-ganizirane i birokiatizirane odnose, premda se programski zalagalo za samoupravijanje i debirokratizaciju. Na taj su način nastojali, više - manje svjesno, kolektivno izraziti svojevrstan protest zbog svoga društvenoga položaja i ukupne društvene situacije koja je već tada imala obilježje kriznoga stanja. Među dijelom tih navijača taj se protest zasnivao i kao takav izražavao u stanovitom nezadovoljstvu u vezi s nacionalnim slobodama Hrvata i ukupnoga stanja međunacionalnih odnosa u tadašnjoj Jugoslaviji. Opisujući motive za osnivanje Torcide (godina osnutka iz prvotnoga naziva brzo se izgubila iz verbalne uporabe) neki osnivači te skupine ne propuštaju ukazati i na taj aspekt njezina stvaranja. 0 tome govori sljedeća izjava Uše - jednoga od angažiranijih članova vodstva Torcide koji je u vrijeme njenzina osnivanja imao sedamnaest godina:
“Već na početku mi prvi torcidaši bili smo u politiku uvučeni. Još tada smo nastojali isticati hrvatske simbole i skandirati tada zabranjene parole. Pisali smo i političke grafite, recimo ‘SRETAN BOŽIĆ; BRAĆO HRVATI’ iii ‘SMRT KOMUNIZMU’. Jedan od nas je tada završio i u ćorki zbog tih grafita i tih stvari. Recimo, napisali bi uvečer tako nešto kod Tehničke škole, a ujutro, kad bi išli u školu, vidili bi da je sve izbrisano. Bilo je više grupa koje su pisale te stvari, ali onda nismo znali ko je u tim grupama. Tek posli smo saznali da su sve te grupe od početka bile u Torcidi.”
Uz pisanje grafita s porukama koje su tada od strane vlasti etiketirane kao šovinističke, klerikalističke i protudržavne, idejno nedovoljno profilirani politički protest dijela prvih torcidaša se početkom osamdesetih izražavao i njihovim specifičnim kolektivnim oblicima ponašanja na vjerskim svetkovinama, prije svega na Badnjoj večeri, kada je u Splitu gotovo redovito dolazilo do inter-vencija milicije zbog tzv. verbalnih delikata.
dinamo - hajduk, 1984./85.Prvih nekoliko godina pretprošloga desetljeća Torcida je bila tek naj-fanatičnija podgrupa navijačke curve na sjeveru novoga stadiona u Poljudu. No, na svakoj utakmici bio je istaknut transparent “TORCIDA”, a grafiti s tim imenom sve su se češće pisali na splitskim zidovima. S vremenom, na sjeveru su se počeli pojavijivati i transparenti pripadnika Torcide iz mjesta kraj Splita (”TORCIDA VRANJIC”, “TORCIDA SEGET”), što je svjedočilo o širenju popularnosti te skupine. Izgredi mladih navijača sa sjevernoga stajanja postajali su sve češći i bremenitiji posljedicama. Tako je uoči utakmice “Hajduk” - “Tottenham” održane u Splitu u travnju 1984. jedan navijač na centru igrališta zaklao pijetla - simbol toga lon-donskoga kluba zapravo je tetrijeb, ali se njegovi igrači kolokvijalno nazivaju “pijetlovima” - na što je reagirala UEFA zabranom igranja jedne međunarodne utakmice u Splitu. Za konačno oblikovanje Torcide osobito bitni bili su događaji na utakmici “Hajduk” - “Metz” 1985. u Splitu, kada je više pripadnika milicije, bez pravoga razloga, ušlo na sjever i grubo napalo navijače. U svojim izvještajima i komentarima novinari su pisali o napadu na Torcidu, izjed-načavajći cijeli sjever s torn skupinom; upravo se od tada navijači okupijeni na torn dijeiu stadiona u javnosti doživijavaju kao Torcida. O daljnjem siijedu događaja Ušo govori:
“A onda dolazi 1985. - to je jako bitna godina. Te je godine u Splitu puka đir navijača. Torcida je postala nešto jako bitno, čak bitnije od Hajduka. Naši grafiti su preplavili grad - Torcida je postala pravi đir.”
Uzrokovanost tadašnjega narastanja navijačkoga trenda moguće je sagledati i izvan granica nekadašnje Jugoslavije: tragedije koje su se te godine zbile na stadionima u Bruxellesu, Bradfordu i Birming-hamu dovele su do vrhunca interes međunarodne javnosti za feno-men nogometnoga navijaštva. Već u prvoj polovici pretprošloga desetijeća javljaju se bitne promjene u ponašanju tih navijača u usporedbi s njihovim prethodnicima iz sedamdesetih godina. Primjerice, dok su potonji imali izrazito negativan odnos prema drogi i onima koji je konzumiraju, dotle je novi naraštaj navijača u Splitu postupno usvajao afirmativan odnos prema drogiranju. 0 tim bitnim promjenama govori Tomo:
“Nas desetak iz Torcide okupljali smo se pred desetak godina u Domu invalida. Zvali smo ga ‘Po noge’. To je bilo najjeftinije misto u gradu za pit pivo. Nisu dozvoljavall vino, pa bi ga mi kupovali u dućanu, sakrivali boce ispod stola i opijali se. Pa bi svašta pivali, vriđali članove Kluba, pravlli nerede. Oni bi zvali mliciju, a mi bi bižali. Tada je droga za nas bila nešto skroz drugo, (čak bi i tukli po Bačvicama i drugim mistima u gradu one s dugom kosom zato što smo mislili da su narkomani. Droga se nama onda gadila, znali smo samo za Torcidu, Hajduka i Hrvatsku. A onda je negdi ‘81. prvo ušo lipilo. Ja isprva uopće nisam svaća što je to. Stavili bi kesu na giavu, šmrkail bi i imali lude halucinacije. Za par miseci je lipilo ispalo iz đira, a uletile su tablete. (…) I trava je bila nešto skroz dobro, davala nam je štimung bili smo s njom skroz zadovoljni. Prije utakmice bi na Rivi od dilera kupli piz i put Poljuda. Skupili bi se ispred opskrbnog, nas sto-dvista,pušili bi travu, pili bi i pravili pizdanje. Žešće bismo navijali, bili smo puni sebe, niko nan ništa nije moga. Na sve smo bili spremni. Negdi ‘83. počeli smo sa šitom, to ti je hašiši(…) Tada je bilo neugodno doći u ekipu ako nisi to donija. Imali smo idole u navijanju, starije borce, a oni su svi pušili hašiš. Mi smo ih oponašali a onda smo s vrimenom i mi postall idoli mlađima. Na hors smo prišli negdi 1986.. Milicija nas je potirala iz ‘Po noge’ i iz ‘Dubrovnika’ pa smo se prebacili u ‘Slavice’. To je bija najgori potez Torcide. Uvečer bi nas tamo bilo trideset-četrdeset stalnih, pili bismo, drogirali se i radili nerede. Ne bismo plaćali, razbijall bismo inventar, i idemo ća doma. Onda te ujutro budi milicija.”
Sredinom osamdesetih u bivšoj Jugoslaviji intenzivira se proces osnivanja najbrojnijih navijačkih skupina velikih klubova. Suparništva između tih skupina bitno utječu na razlčite oblike navijačkoga ponašanja; tijekom druge polovice osamdesetih usporedno s nogometnom ligom odvija se i takmičenje raznih navijačkih skupina, pripadnici kojih ne biraju sredstva u svom nastojanju da dokažu kako je upravo njihova najbolja, “najjača”, “najluđa” i slično. Osobitu pozornost poklanjaju derbijima na domaćem terenu, s obzirom da pretrpljene batine od strane go-stujućih navijača doživljavaju kao najveću sramotu. Neka zanimljiva obilježja ponašanja pripadnika Torcide u dane odigravanja važnih utakmica otkriva Ićo, koji se diči sa čak 120 gostovanja:
“Nas petnaestak bi se rano skupili u gradu i tražili bi zvezdaše. Cilo jutro bi patrolirali po gradu i legitimrlil ljude. Oni bi se skrivali, bojali su se, pa nisu pokazivall šalove. Ali bi mi gledali po odjeći i obuči jer pretežno nisu dolazili oni iz Beograda, već iz Knina i Bosne. Kako bi ti reka…, čobanski se oblače, razumiš. Takvoga bi ja iz aviona snimija da je zvezdaš i odmah ih ubereš da nisu iz Splita, legitimiraš okružiš ih, i onda udri”
Kao najveća navijačka kušnja kroz koju se u najvećoj mjeri potvrđuje snaga skupine, tretiraju se gostovanja. Navijačkim izgredima osobito su obilovala putovanja pripadnika Torcide u Beograd, što oslikava sljedeći dijalog četvorice starijih uglednih torcidaša vođen u veljači 1990.:
Prle:”Navijači ‘Hajduka’ su i prije desetak godina dolazili u većem broju u Beograd. Ako si gleda flim ‘Warriors’ - eto takav je bija nas dan u Beogradu. To su se birall ljudi koji će ić u Beograd.”
Stipe: “Nije onda moga ić neki mulac od deset godina. Nismo mu mi dali”
Prle: “Kad bi onda došli u Beograd, odma bi se potukli s navijačima ‘Zvezde’ na stanici. Kad bi to prošl onda bi išli dalje.”
Ušo: ‘Mi prolazimo kroz Beograd i tučemo se. Rat traje cili dan. Jedanput smo došli u sukob s većom grupom. Njih je bilo oko dvi ijade, a nas je bilo dvista. Ispalili smo dvi-tri rakete na njih i oni su se razbižali. Ovdje prisutan je to ispalija.”
Bosna:”Nije bitno ko.” (Smije se.)
Ušo: “Oni su letili na sve strane. I zasuli smo ih bocama. Od raketa se zadimilo pola grada. Te godine ni jedan navijač ‘Zvezde’ nije doša u Split.”
U svim navijačkim aktivnostima, kako u pružanju podrške svojoj momčadi, tako i u iniciranju što grubljih incidenata, imaju se “pred očima” rivalske skupine i navijači drugih momčadi u cjelini, koje pošto-poto treba nadvladati i dokaze svoje premoći dati na uvid javnosti. U krugovima ultraša najviše se cijene upravo oni dokazi predočeni drastičnim incidentima. članovi Torcide svojim najvećim podvigom iz tog vremena drže grube izgrede u Rijeci u prosincu 1988. Tada je skupina pripadnika Armade bacila nekoliko ben-galskih vatri na dio istočne tribine, gdje je bilo okupijeno oko dvije tisuće torcidaša. Odgovor je bio više nego žestok: nekoliko stotina pripadnika Torcide, očito pod utjecajem alkohola i droge, porušilo je naletima tijela ogradu i šakama se obračunalo sa suparničkom skupinom na njezinu dijelu tribina. Deblji kraj izvukli su i milicajci koji su pokušali uredovati na samoj tribini, tako da je njih nekoliko ozlijeđeno, a jedan je milicijski pas čak izgrižen. U dvoboju raketama koji je potom uslijedio ozbiljnije su ozlijeđeni jedan fotoreporter i jedan gledatelj sa zapadne tribine. Utakinica se ipak nastavila, ali u posve neregularnim uvjetima. S obzirom da su torcidaši neprestano upadali kroz nečuvanu razbijenu ogradu na teren. Nakon zavšetka susreta pripadnici Torcide su izazvali niz ekscesa u gradu, od tučnjava do razbijanja automobila, stakala na zgradama i slično. Riječka milicija nekako se ipak uspjela konsolidirati, pa je navečer privedeno nekoliko stotina članova Torcide nad kojima je te noći, kako sami svjedoče, bila provedena prava tortura. Uz dotad dominantan južnjački, po ugledu na Engleze, uvode se u nekadašnjoj Jugoslaviji u sve većoj mjeri i elementi sjevernjačkoga načina navijanja. Tragična zbivanja na stadionu “Heysel” u Bruxel-lesu 29. svibnja 1985., kada je uoči finala Kupa europskih prvaka između “Juventusa” i “Liverpoola” u nesreći izazvanoj nasiljem engleskih huligana poginulo 39 Talijana, bitno su utjecala na navijače u bivšoj Jugoslaviji. Samo naoko paradoksalno, engleski navijači na temelju toga zado-bivaju novi ugled, pa su se na ulicama naših gradova počeli ispisivati grafiti “Heysel” i slični, a na tribinama iza vratnica sve više isticati zastave Velike Britanije i šalovi engleskih navijača. Slijedom tih događaja, a i zbog niza drugih okolnosti, sredinom osamdesetih simbolički karakter navijačkih sukoba manje je prisutan nego prije, a nasilje u vezi s nogometom postaje sve bremenitije najtežim poslje-dicama. Povećava se broj navijača koji su spremni izazvati drastične izgrede, o čemu govori aktiviranje suzavca od strane nekih članova Torcide na utakmici “Hajduk” - “OFM” 5. studenoga 1987. u Splitu, što je izazvalo veliku paniku na stadionu i na sreću - stadion nije bio dupkom pun - prošlo bez ljudskih žrtava. Zbog tog incidenta, koji je odjeknuo cijelim svijetom, “Hajduk” je kažnjen dvogodišnjom zabranom igranja utakmica u organizaciji UEFA-e na domaćem terenu. Zbivanja u vezi s tom utakmicom osobito su indikativna za sagledavanje fenomena ekstremnoga navijanja, s obzirom da je uoči njezina održavanja u Splitu i Dalmaciji stvorena atmosfera da “Haj-duk” “mora” pobijediti, iako je prednost Francuza iz prve utakinice bila vrlo visoka; navijačke strasti potencirali su na sastanku Torcide uoči toga susreta i neki članovi uprave, a egzaltirani torcidaši čak su uspjeli izvjesiti zastavu “Hajduka” na zvonik katedrale Sv. Duje.
rijeka - hajduk, 1986./87. (beograd)Osim tada dominantnoga grupnog suparništva, na navijačke nerede u bivšoj Jugoslaviji u sve većoj mjeri počinju utjecati međunacional-ni i politički animoziteti. Važno je istaknuti da su ti animoziteti narasli na tlu duboke gospodarske i svekolike društvene krize koja je, kako je pretprošlo desetljeće odmicalo, sve više utjecala na ukupan rast političkih tenzija. Dio članova navijačkih skupina poduzima nerede motivirani šovinizmom, što je izazvalo oštra reagiranja u medijirna i političkim forumima. Takva reagiranja postizala su suprotan učinak od željenoga, s obzirom na evidentno nastojanje pripadnika navijačkih plemena da provociranjem javnosti učine sebe što vidijivijima. Zoran primjer za to je politička afera u vezi s bacanjem nekoliko vojnih pitomaca u more na splitskoj Rivi nakon utakmice “Hajduka” i “Zvezde” 1985. godine. Kako se taj incident zbio, opisuje jedan od protagonista koji je tada imao dvadeset godina:
“Posli utakmice koju je ‘Hajduk’ izgubija nas tridesetak smo skroz popizdili, išli smo prema Rivi i pravili kaos po Varošu, kamenovali auta skoro svih registracija koje nisu iz Splita. Na Rivi je već bila ogromna grupa naše ekipe, tu je bilo vike, dernjave… Ja sam odma zna šta je, sigumo neka grupa zvezdaša, biće pitomci. I vidim pitomce već u moru - bacila ih rulja. Valjda su bill pretučeni prije, pali na pod, bižali prema moru jer nisu imall di. čuo sam od ekipe da su dvojica od njih četvorice sami skočili u more. Dva su, fala Bogu, bill grnuti. Rulja ih je kamenovala, nije im dala da izađu, a unutra hiadno, kraj listopada. I normalno, onda smo tim Ciganima govorill: ‘Izađite van nećemo vas više. Pa bi mu da ruku, a kad bi on povuka udrija bi ga nogom. I tako smo to radili dva-tri puta. Gužva je trajala desetak minuta. Mene je vukla jedna žeenska koju sam zna: ‘Makni se odavde, teška je frka. ‘Jer bilo je pretučenih i na Matejuški. Pustija sam da me ta ženska odvuče. Jer, ja sam svoj posal napravija, ka navijač i pripadnik Torcide. I ja sam bija superzadovoljan. Bija sam mortus pijan, zato nisan u toj gužvi vidija da dolazi drot. Viče: ‘Ti si!’, trk prema meni i uvati me. Samo je mene pokupija. I voze me u Prvu stanicu milicije, ja ništa unutra ne vidim, ali pratim čoše: ‘Prima; Općina. Stane marica, otvaraju vrata. Valjda su se mimoišli, marica i vojna kampanjola, i šta je bilo, dovode mi tri mokra pitomca. Ja sidim, a drotovi pokazuju na mene i pitaju: ‘Je li on?’. Pitomci odgovaraju da je, a nemoguće je u tom mraku sinjat facu… U stanici me zapišu i puste doma. A ja odem u ‘Dubrovnika; opet na Rivu, s ekipom popričat i popit dvi-tri pive. I onda, u četri ujutro, ja doma spavam, a udbaši tuku na vrata. Kupe me, tlače me tri dana u stanici. Toje bila frka, cila Juga je o tome brujala. Toliko je napisano o tome da to nije istina, političari su srali na tone. Nisu nas puno maltretirali fizički ali jesu psihički, po više sati uza zid te drži na nogama, ne smiš sist, ……. Jedan Crnogorac mi je stavija pljucu u usta, samo da drukam. Ja nisam tija. A posli bi me kupovali ‘Mariborom’. Žalosno ! Od cile te frke ispalo je da smo nas petorica krivi i osuđeni smo. Javnost je bila zadovoljna. Onda smo se mi žalili zbog tog člana 54- napad na Qružane snage SFRJ, maksimalna kazna do deset godina. Ustvari, mi smo napali na navijače ‘Zvezde”; a samo smo pretpostavljali da su pitomci. Moj motiv je bio navijački, jer smo sedam dana pnje toga imali gadnu frku u Beogradu, neki naši su dobili teške batine. I tako sam iša u zatvor. Sve skupa sam odleža u ćorki dvi ipo godine, i to sve zbog tuča na utakmicama.”
Sredinom osamdesetih postaje vidljiva nacionalna homogenizacija navijačkih grupa iz istih republika, osobito u suradnji između Torcide i BBB. Tako je primjerice dio pripadnika Torcide često putovao na važne utakmice “Dinama” u Zagrebu i na strani, prije svega one koje je taj tim igrao sa “Zvezdom” i “Partizanom”, pokušavajći na taj način ojačati svoju “bratsku” skupinu u mogućim sukobima sa zajedničkim “neprijateljima”.
hajduk - partizan, 1990./91.U tom razdoblju organi reda sustavnije se nego prije bave izgredima navijača, koji se sve više tumače kao vrhunska prijetnja među-nacionalnim i drugim političkim odnosima u društvu, ali još i više stabilnosti samoga režima. Viđenije torcidaše često pozivaju na “informativne razgovore”. Jedna od nezaobilaznih tema tih saslušanja bilo je i samo ime skupine, s obzirom da je milicija smatrala kako riječ “Torcida” zapravo znači izvedenicu iz sintagme “teroristička organizacija”. U rano jutro neposredno uoči derbija s beogradskim klubovima njima su često kucali supovci na vrata i zadržavali ih u pritvoru tako da ne bi mogli prisustvovati utakimici. Nadalje, već pri dolasku na željezničku ili autobusnu postaju u mnogim gradovima navijači gostujuće momčadi jakim se snagama milicije izoliraju, kako bi se onemogućio bilo kakav dodir između njih i domaćih navijača. Zbog takvoga milicijskoga nadzora sve veće značenje dobija verbalno nasilje, prije svega ono obilježeno vrijeđanjem nacionalnih osjećaja suparničkih navijača, ali i drugih sudionika u nogometnoj priredbi.
OD OSAMOSTALJENJA HRVATSKE DO DANAS
Nakon 90-e i srpske agresije na Hrvatsku mnogo pripadnika Torcide priključuje se obrani svoje domovine te ide na prve crte bojišta.
Krajem 90-ih i u 2000. godini nakon 5 godina bez trojefa u Torcidi se ponovo oslobađa bijes te slijede novi veliki incidenti kao što su prekid protiv Šibenika i prekid protiv Dinama te u oba slučaja velika tuča sa policijom i specijalnim snagama… Torcida je zadržala ime iz svoje prošlosti tako da i danas po Splitu na dan utakmice ne šeću navijači drugih klubova…
Ova kratka povijest Torcide je većim dijelom prepisana iz knjige “Torcida-pogled iznutra” uglednog sociologa i bivšeg aktivnog torcidaša Dražena Lalića.P.S. Za kompletniju sliku o Torcidi i događajima iz njene povijesti pogledajte u link ‘novine’.
Nakon što je Hrvatska postala samostalna Torcida ne želi izazivati nikakve incidente koji bi mogli naškoditi Hajduku te u tom razdoblju Hajduk postiže ponajbolje uspjehe u povijesti - osvaja većinu trofeja u Hrvatskoj a u Europi dolazi među 8 najboljih klubova što je do danas najbolji uspjeh nekog našeg kluba od osamostaljenja te uspostave hrvatske lige.
_______________________________________________________________________
Bad Blue Boys
Po zagrebačkim kvartovima počele su "nicati" BBB podružnice, pa su se i na utakmicama počeli pojavljivati "autonomaški" transparenti (BBB Maksimir, BBB Travno, BBB Dugave, itd.) Isprva su navijači sami organizirali odlaske na gostujuće utakmice po tadašnjoj Jugoslaviji. "Upamtili" su ih u Beogradu, Sarajevu, Ljubljani, Nišu, Titogradu, Skopju, Splitu... Putovali su bivšom državom ponosno, uzdignuta čela, pronoseći ime Dinama, Zagreba i Hrvatske. Nerijetko, neizbježno je bilo i potući se, primiti udarce, ne bi li se dokazala ljubav prema klubu. Nije ih smetalo. Dinamo je bio i ostao - svetinja.
Početak 90-tih donio je i organiziranje prvog Fan cluba Bad Blue Boys. Zanimanje je bilo veliko, svatko je želio dati svoj prilog organizaciji. Unatoč entuzijazmu, navijači su se suočili s brojnim problemima.
Bez obzira na to, zajedništvo je samo jačalo, da bi svoj vrhunac doseglo 13. svibnja 1990. godine.Toga dana u Maksimiru je gostovala beogradska Crvena zvezda. Na ispunjenom stadionu, provokacije gostujućih navijača, takozvanih "delija", počele su već uoči same utakmice. Kada su beogradski huligani probili ogradu na južnom stajanju i krenuli u obračun s manjom grupom običnih zagrebačkih "drukera", sjeverna tribina, na kojoj su bili smješteni Bad Blue Boysi - podivljala je. U trenutku, srušena je zaštitna ograda i navijači Dinama krenuli su u "pohod prema jugu". U neredima koji su uslijedili, pripadnici tadašnje "milicije" slijepo su slijedili upute svojih nadređenih, krenuvši u obračun s navijačima Dinama. Mnogi su uhapšeni, premlaćeni i "obilježeni". U obranu svojih navijača stao je i tadašnji kapetan Dinama, Zvonimir Boban. Njegov legendarni skok na jednog od pripadnika "milicije" znakovito je obilježio početak kraja jedne države. Većina Bad Blue Boysa smatra kako je Domovinski rat počeo upravo 13. svibnja 1990. godine - nikad odigranom utakmicom između Dinama i Crvene zvezde...
Tijekom rata, brojni navijači Dinama branili su hrvatsku grudu. Bilo u redovima Policije, Zbora Narodne garde ili HOS-a. Rame uz rame s navijačima ostalih hrvatskih klubova Bad Blue Boysi su prolazili ratišta od Vukovara do Prevlake. Mnogi od njih, nikada se nisu vratili na "svoj sjever". U čast i vječnu slavu poginulim navijačima Dinama, podno zapadne tribine podignut je spomenik - oltar hrvatskim vitezovima, kojima je u srcu bila plava boja.Do danas, maksimirskim tribinama prošli su naraštaji novih navijača. Međutim, Bad Blue Boysi bili su i ostali Dinamov dvanaesti igrač. Ne samo u Maksimiru, već i na tribinama stadiona diljem Europe. Ostali su, u pravom smislu, dio "legende o Dinamu".
Početak 90-tih donio je i organiziranje prvog Fan cluba Bad Blue Boys. Zanimanje je bilo veliko, svatko je želio dati svoj prilog organizaciji. Unatoč entuzijazmu, navijači su se suočili s brojnim problemima.
Bez obzira na to, zajedništvo je samo jačalo, da bi svoj vrhunac doseglo 13. svibnja 1990. godine.Toga dana u Maksimiru je gostovala beogradska Crvena zvezda. Na ispunjenom stadionu, provokacije gostujućih navijača, takozvanih "delija", počele su već uoči same utakmice. Kada su beogradski huligani probili ogradu na južnom stajanju i krenuli u obračun s manjom grupom običnih zagrebačkih "drukera", sjeverna tribina, na kojoj su bili smješteni Bad Blue Boysi - podivljala je. U trenutku, srušena je zaštitna ograda i navijači Dinama krenuli su u "pohod prema jugu". U neredima koji su uslijedili, pripadnici tadašnje "milicije" slijepo su slijedili upute svojih nadređenih, krenuvši u obračun s navijačima Dinama. Mnogi su uhapšeni, premlaćeni i "obilježeni". U obranu svojih navijača stao je i tadašnji kapetan Dinama, Zvonimir Boban. Njegov legendarni skok na jednog od pripadnika "milicije" znakovito je obilježio početak kraja jedne države. Većina Bad Blue Boysa smatra kako je Domovinski rat počeo upravo 13. svibnja 1990. godine - nikad odigranom utakmicom između Dinama i Crvene zvezde...
_______________________________________________________________________
" Mi smo Plava Unija "
Cela prica pocinje 1911. godine kada je osnovan Beogradski Sportski Klub, skraceno BSK, klub koji je osim što je u to vreme vladao travnatim terenima kraljevine Jugoslavije bio specifican po još jednoj stvari - navijacima.
Navijacima koji su svoj klub pratili gde god da je igrao, koji su nosili duh i srce Beograda gde god da su se pojavili, koji su i kada je bilo najteže bili - TU...
Jer ni rat, ni promene imena kluba, spajanja pa razdvajanja sa drugim klubovima, ništa nije uspelo da skloni Beogradane kojima je njihov grad i klub koji nosi njegovo ali njihovo ime u srcu.
OFK Beograd je kao naslednik BSK-a nasledio, naravno, i navijace...
Novija istorija navijaca OFK Beograda možda nije toliko slavna i sjajna ali jedna stvar je sigurna - onaj duh i srce starih je ostao i kod novih navijaca.
Godine 1984. nastaje prva organizovana grupa navijaca pod imenom "BLUE THUNDERS", grupa pod tim imenom "živi" sve do 1990. godine kada, pod uticajem sve prisutnijeg osecanja nacionalnog identiteta menja ime u "SOKOLOVI". Do raspada grupe dolazi 1993. godine jer u trenutcima u kojima se tada nalazila Srbija, fudbal je gubio smisao. Iz tog perioda organizovanog navijanja na Karaburmi ima mnogo prica, mnogo putovanja koje nema potrebe zasebno navoditi jer istorija govori sama za sebe.
Sva vernost, ljubav i ponos nisu bili zaboravljeni i u prolece 1994. godine formira se nova grupa navijaca OFK Beograda, grupa kojoj su grad i klub svetinje - "BLUE UNION BELGRADE ".
Ime grupe samo za sebe govori, svi navijaci OFK Beograda koji su ikada pratili klub zajedno sa svima sada predstavljaju "BEOGRADSKU PLAVU UNIJU" a tradicija pomešana sa trendovima koji prate navijacku scenu kod nas i u svetu cine prepoznatljivi imidž koji su mnogi imali prilike da vide i osete.
Iz ovog perioda datira i prijateljstvo sa grupom navijaca FK Voždovac - "INVALIDI VOŽDOVAC", koje je vremenom postalo i nešto više od prijateljskog odnosa.
OFK Beograd je od 1996. do 1998. godine igrao u tadašnjoj prvoj B ligi, koja je bila zanimljiva iskljucivo po tome što je on bio jedini klub iz Beograda. Grupa tada doživljava ekspanziju i pod sloganom "JEDAN TIM - JEDAN GRAD - JEDNO IME - BEOGRAD" prati svoj klub po celoj Srbiji. Originalnost kojoj se i sada teži je bio jedan od osnovnih faktora prepoznatljivosti "BU"-a u tom periodu. Primeri su mnogi a navešcemo samo neke : dok su se sve grupe takmicile koja ima lepši transparent, nošeni su ružni, rucno pravljeni transparenti svih mogucih velicina; za koreografije se baš i nije marilo; pirotehnika - može a i ne mora; vracanje obrnutih "fajerki" na tribine Srbije, nošenje plavih radnicih odela na gostovanja kao projekcija klasnog sastava grupe, parole koje su uzbudivale javnost kao npr. kada je FK Milicionar ušao u ligu pojavio se i transparent "GOLOM PROTIV REŽIMA"; obnavljanje stare navike "traženja" domacih navijaca u bilo kom gradu u Srbiji itd.
Jednistveni poduhvat, "PLAVO-BELI INFORMATOR", je pokrenut po ujedinjenju "A" i "B" lige u jedinstvenu a predstavljao je na našim prostorima tada jedini klupski i navijacki list u jednom. Deljen je besplatno na ulazu na svaku tribinu i u njemu se osim osnovnih informacija o prethodnom, trenutnom i sledecem mecu nalazilo mnoštvo informacija o navijackoj grupi ali i poziv na protest protiv celnika FSJ-a.
Kriza u Srbiji proleca 1999. godine se odrazila na ceo navijacki pokret pa tako i na "UNIJU". Pritisak koji je godinama postojao oko grupe, kulminirao je u tim nemirnim vremenima i poljuljao ugled i status navijaca OFK Beograda koji je stvaran godinama. Projekat pod nazivom "KLUB PRIJATELjA OFK BEOGRADA" ima za cilj povratak onih osnovnih vrednosti na kojima su odrasli svi navijaci kluba sa Karaburme.
"BLUE UNION BELGRADE" je 2004. godine proslavila 10 godina postojanja, 20 godina organizovanog navijanja na Karaburmi, a kao uvertira u slavlje je bila prethodna sezona u kojoj je pokrenuta i akcija "REGULARNO PRVENSTVO I POSLEDICE", a svi se secaju i frke koja je podignuta posle utakmice sa Sutjeskom zbog parole ''Regularno, zar ne?!'', koja je ponovo iskreni vid protesta protiv situacije u Srpskom fudbalu koja navijacima oduzima ono najlepše - lepotu fudbala.
Plava unija,takodjer,sklapa prijateljstvo sa navijacima moskovskog Dinama koje je u pocetku delovalo spontaano da bi nesto kasnije bilo dovedeno na jedan visi nivo. Usledile su obostrane posete utakmicama klubova ciji su navijaci sada veliki prijatelji.
U novijoj istoriji grupa se trudi da i dalje odrzi izistinski urban duh koji ju je krasio sve ove godine.Organizacija je takodje podignuta na jedan visi nivo koji podrazumeva rad na marketingu,te omasovljavanju grupe,uradjeno je dosta lepih koreografija u prepoznatljivom stilu.Periodicno se prave gotovo svi savremeni navijacki rekviziti cijom se prodajom popularise klub i finansira grupa.Treba pomenuti i sajt navijaca OFK Beograda - www.blueunionbelgrade.com koji sluzi upravo u te svrhe i koji raspolaze svim aktuelnim informacijama o klubu,fudbalu,navijackoj sceni...Sve ovo ima za cilj samo jedno,a to je da vrati OFK Beograd na staze stare slave,na mesto koje mu istinski pripada i povrati armiju navijaca koju je nas klub nekada imao.
Suvisno je pominjati represiju koja se sve ove godine vrsi nad pristalicama nase navijacke grupe i kojoj nekako odolevamo,kao i mnostvo drugih faktora koji zapravo jesu specificni za podneblje u kome se nalazimo i vreme u kome zivimo.
Od `94 do danas mnogo toga se dogodilo,oni klinci koji su sve poceli i dalje su tu a jedno je sigurno PLAVA UNIJA je i dalje uz OFK Beograd i bice zauvek !!!
BU WebCrew
B strong, B proud, B U !
